Robinzon Krešo s otoka Mrčare

Palazzo Papadopoli na Canal Grandeu, u srcu stare Venecije, izvorno je sagrađena u šesnaestom stoljeću. U pet stotina godina burne povijesti ta je barokna palača promijenila mnogo vlasnika, a raskošno oslikani zidovi podsjećaju na najslavnije - čuvenu mletačku slikarsku obitelj Tiepolo. Prije dvanaest godina Palazzo Papadopoli preuzeo je pak multinacionalni lanac Aman Resorts u vlasništvu ruskog tajkuna Vladislava Doronjina, i pretvorio ga u hotel koji svojim sjajem nadmašuje i najpoznatije hotele stare Serenissime, poput Danielija ili St Regisa. Doronjinov Aman Venice danas se tako smatra najboljim i najluksuznijim venecijanskim hotelom, a rezervirate li na vrijeme stol u njihovom fine dining restoranu Arva, možete uživati u nadaleko čuvenim njokima alla trapanese gratinato, glaziranom lubinu alla teriyaki ili sečuanskom goveđem odresku s parfaitom od pistaccija i spektakularnim pogledom na Canal Grande.

Ili, metnimo, Mrčara.

Mrčara je mali nenastanjeni otok Lastovskog arhipelaga koji je sve do devedesetih služio kao baza Jugoslavenske ratne mornarice. Nakon rata otočić je u zakup uzeo jedan s kraja, s namjerom da na njemu drži ovce i koze, ali je s vremenom prepoznao njen turistički potencijal, pa uz bivše vojno pristanište, jedino na otočiću, podigao konobu za nautičare namjernike. Prije nekoliko godina koncesiju je sa suprugom Sanjom preuzeo njegov zet Krešo, moj drug i zemljak iz Dugog Rata, profesor kineziologije koji je punčevu konobu uredio u robinzonski kutak za one kojima umjesto luksuza treba samo čisti plavi mir. U konobi Mrčara, naime, nema ni struje, ni vode, ni interneta, nema čak ni jelovnika: pitku vodu Krešo dovozi s Lastova, hladnjak napaja strujom iz solarnog panela, a jede se što on i prijatelji ulove toga dana. Rezervirate li tako na vrijeme jedan od par stolova pod borovima i jednostavnim crvenim suncobranima s logotipom Karlovačkog piva, možete uživati u vrhunskoj svježoj lastovskoj ribi i domaćem grku, s domaćom verdurom i pogledom na najmodrije od sviju modrih mora ovoga svijeta.

Nakon ovog uvoda, evo i pitanja za ljetnu razbibrigu: može li išta u ovom svemiru biti zajedničko superluksuznom bogataškom hotelu Vladislava Doronjina u venecijanskoj palači Papadopoli i maloj konobi mog druga Kreše na Mrčari bez struje, vode i interneta?

Priča ide ovako: jedne kasne ljetne večeri menadžment hotela Aman nazvao je ženski glas, predstavio se agenticom gospodina Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, i ljubazno upitao bi li bio problem da gospodin Bezos zakupi cijeli hotel za sebe i svoje prijatelje, jer - kako u hotelu i ostatku svijeta već zasigurno znaju - gospodin Bezos u subotu se u Veneciji ženi sa svojom dugogodišnjom partnericom Lauren Sánchez.

Tko su prijatelji i gosti na njihovu vjenčanju? Ah, nitko koga već ne znate: uz Micka Jaggera, Billa Gatesa, Oprah Winfrey, Kim Kardashian, Ivanku Trump, Leonarda DiCaprija i ostale superzvijezde i multimilijardere, tu su i Usher, neokrunjeni kralj rhythm and bluesa i nositelj osam Grammyja, pa Derek Blasberg, američki pisac bestsellera i urednik Harper's Bazaara, onda Scooter Braun, menadžer koji je otkrio Justina Biebera i vodio karijere Ariane Grande i Kanyea Westa, te holivudska zvijezda Orlando Bloom i njegova partnerica Katy Perry, pjevačica sa stotinu pedeset milijuna prodanih albuma i godinama najplaćenija žena u muzičkoj industriji.

Problem sa zakupom hotela Aman mogli su, istina, biti takozvani obični gosti - koliko, jasno, običan uopće može biti gost hotela u kojemu najjeftinije noćenje stoji dvije i pol hiljade eura - koji su odavno za taj vikend rezervirali svoje sobe, a neki od njih već i odsjeli u Amanu. Ništa, međutim, što ne bi mogao riješiti novac gospodina Bezosa, koji je na svoje vjenčanje do tada već ulupao pedeset milijuna dolara.

Da skratim priču, prošle srijede u lobiju Amana pojavilo se desetak mrkih muškaraca iz osiguranja, počevši pregledavati sve sobe, a ljubazno osoblje strpljivo je slušalo bijesne pritužbe nervoznih gostiju iz rezerviranih soba, koji su čekali da ih zajedno s prtljagom presele u nedaleki, jednako superluksuzan venecijanski hotel St Regis. Razumije se, o trošku gospodina Bezosa, što uključuje i dodatne pogodnosti, kao naknadu za dekomodiranje i nagradu za razumijevanje.

Nekako u isto to vrijeme - dok su se bogati moćnici iz rezerviranih soba Aman Venicea grubo budili u svijetu u kojemu postoje još bogatiji i moćniji - svi su svjetski mediji prenijeli senzacionalnu priču jednog youtubera o vlasniku robinzonske konobe na jednom pustom lastovskom otočiću.

I mog druga Krešu, naime, jednako je jedne kasne ljetne večeri nazvao ženski glas, jednako se predstavio agenticom gospodina Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, i jednako ljubazno upitao bi li bio problem da za sutra u pet rezervira stol i ručak za gospodina Bezosa i buduću gospođu suprugu, te njihove prijatelje iz all-star selekcije svjetskog show-businessa, Ushera, Blasberga, Brauna, Orlanda Blooma i Katy Perry.

Problem s rezervacijom stola mogli su, istina, biti takozvani obični gosti, koji su već ranije rezervirali svih onih nekoliko stolova u Krešinoj konobi, ali - shvatili ste - ništa što ne bi mogao riješiti novac trećeg najbogatijeg čovjeka na svijetu, s dvjesto dvadeset milijardi dolara na računu. Mogli su, ali nisu.

Problem je, naime, ispalo nešto sasvim drugo: Krešo ljeti ne živi u svijetu u kojemu je gospodin Bezos treći najbogatiji čovjek. Krešo ljeti živi na Mrčari, a na tom otočiću izvan Bezosova svijeta nema najbogatijih i manje najbogatijih ljudi, niti ima običnih i neobičnih gostiju. Moj drug je tako gospođi agentici ljubazno i jednostavno objasnio kako joj ne može pomoći, jer sva su mjesta u konobi za sutradan već rezervirana.

Jeff Bezos, čovjek koji je za svoje vjenčanje bez većih problema ispraznio cijeli najluksuzniji hotel u Veneciji, izbacivši goste s rezerviranim sobama - i koji je prošlog ljeta, recimo, od susjeda u Indian Creeku za osamdeset milijuna dolara otkupio kuću samo da mu ne smeta - na pustoj je lastovskoj Mrčari ostao tako gladan. Džabe dvjesto dvadeset milijardi dolara, džabe dvjesto dvadeset milijuna ploča, džabe Grammyji, Emmyji i zvijezde na Bulevaru slavnih, nema tog novca zbog kojega bi vlasnik Amazona i njegovi bogati prijatelji mom drugu i njegovoj Sanji bili važniji od nekih anonimnih Slovenaca ili Čeha koji su stol rezervirali prije njega.

Gospodinu Bezosu svaka čast, možda on i jest treći najbogatiji čovjek na svijetu, ali sad barem znamo tko su prvo dvoje najbogatijih.

Svi su svjetski mediji onda, naravno, prenijeli senzacionalnu priču o Robinzonu Kreši s pustog otočića Mrčare, koji je - za razliku od strašnog oligarha Doronjina i menadžmenta najluksuznijeg venecijanskog hotela - glatko odjebao i Jeffa Bezosa i cijelo njegovo slavno društvo, postavši heroj onih malobrojnih preostalih koje u ova strašna vremena nije preuzela nezajažljiva pohlepa, i koji goste slažu po popisu rezervacija, ispisanom na komadu papira zakačenom kraj šanka, a ne po Forbesovom ili Bloombergovom popisu najbogatijih ljudi na svijetu.

A moj dobri i skromni drug - suočen s win-win situacijom, u kojoj bi od Bezosa, Ushera, Blooma i Katy Perry u njegovoj robinzonskoj konobi bez struje i vode marketinški jača bila još samo priča u kojoj bi ih on sve glatko odjebao - novinarima onda lijepo objasnio kako on nikoga nije odjebao, već im je samo pristojno objasnio da je rezerviran i popunjen, uljudno ih onda pozvavši na piće.

Kako je, najzad, i bilo: sutradan u pet na malo pristanište na Mrčari iskrcali su se vlasnik Amazona s gospođom Sánchez i svojim slavnim prijateljima, pa u Krešinoj konobi popili piće i gledali takozvane obične ljude kako jedu ribu.

A ja se, što da vam pričam, sve otada hvalim kako s prijateljima jedem tamo gdje ne mogu ni Orlando Bloom sa svojom Katy Perry ni sam Jeff Bezos sa svojom Lauren. Uz dužno poštovanje, nije Krešina konoba kojekakav petozvjezdani Aman Venice na Canalu Grande, pa da svaki namjernik s dvjesto dvadeset milijardi dolara u džepu može dobiti stol.

Takvima je, nemojte me krivo shvatiti, dobra i Venecija.